DAN SVIH DANA

Ona je spavala pored mene, a ja sam buljio u nju dok joj je svjetlo sa mog laptopa padalo na duge trepavice i pravilo sjene na obrazima. Buljio sam u nju jer mi je taj prizor nekako lakši od prizora grafikona pada prodaje na istoku zemlje koji je s monitora vrištao u moje lice.

Ona spava jer nema pojma. Ja ne spavam jer imam previše pojma.

Ona će se čim svane, spremiti i otići prijateljicama da vrišteći pokaže prsten koji sam joj juče stavio na ruku. A ja ću prije nego što svane otrčati redovnih 5 kilometara s grafovima u glavi umjesto monitora, pripremiti strategiju i misliti o istoku.

I neću misliti na prsten, kao ni na njene duge trepavice.

Ženim se. Možda.

Prešutio sam činjenicu da sam već odavno oženjen. Od kad sam kupio ovaj stan na 7. spratu, sat teži od novorođenčeta, dobio na korištenje avion od auta i plaću za koju sam potpisao ugovor deblji od enciklopedije.

I da, sretno sam oženjen za svoj posao.

I ne volim kad me posao vara, a istok me je prevario.

Slažem prioritete kao domino kocke, računajući da se sve može urušiti promakne li mi samo jedna sitnica.

Ona i dalje spava a ja neću oka sklopiti.

Kad sam to zaključio, umjesto da je probudim i zaboravim na kratko (dobro, ne baš tako kratko), ali zaboravim na posao – ustao sam, obukao patike i na ulici se mojih standardnih 5 kilometara laganog trka pretvorilo u 10.

Imao sam vremena.

Imao sam vremena da stojim pod vrućim tušem kad sam se vratio. Imao sam vremena i da razmislim o tome šta ću sve reći na sastanku, imao sam vremena da čekam da se ogledalo odmagli i imao sam vremena da sebi u lice kažem da nisam ja kriv.

Taman kad sam pritisnuo kopču sata na svojoj ruci, ona se promeškoljila u krevetu jer sam se zakašljao.

Nisam je namjerno htio probuditi, imala je više vremena od mene da spava.

Zakašljao sam se ponovo i ona je otvorila oči. Nisam namjerno.

-Danas je ono, ha? – pitala me kad je vidjela da je gledam.

Klimnuo sam glavom i pročistio grlo.

Opet sam se zakašljao.

-Uzmi sirup za to, za drugo ti ne mogu pomoći.- rekla je

Kad kreneš da rješavaš stvari

Na posao sam stigao ranije nego inače.

Usput sam u apoteci kupio šumeći Prospan, bilo bi suludo da nosim bocu sirupa sa sobom, ova varijanta mi je itekako odgovarala jer kašalj nije prestajao. Već sam u kupatilu rano jutros znao šta sve moram reći a kašalj nije bio dio mog monologa.

Riješio sam mailove, par poziva, odradio sastanak s timom, čuo se s direktorom i došlo je vrijeme za istok. Kompletna uprava i gosti iz podružnica čekali su u konferencijskoj sali. Nosio sam loše vijesti sa dobrim rješenjem.

Čaša vode na podmetaču s logom firme i šumeća tableta u njoj.

U dvije minute šuma izgovorio sam šta imam.

Kad stvari krenu dobro

Ženim se. Možda.

Zaboravio sam da ona zna za koga sam već oženjen, zaboravio sam da sam zato i odlučio da baš nju želim da oženim.

Dan svih dana prošao je gotovo bezbolno prije mjesec dana, pa prije dvije sedmice, pa juče i danas ga evo ponovo.

Dan svih dana nije dan kad kašljem, kad ne spavam, kad rješavam probleme, a može biti upravo taj dan.

Koliko sam puta proživio dan svih dana, više ne znam ni broj.

Možda zato i jesam ovdje gdje sam sada. Sa prozora gledam na svjetla grada držeći čašu s dvije kockice leda, dok me drže dvije tanašne, zapletene ruke podsjećajući me da već sad imam sve što mi treba.

Umoran sam, zdravo umoran. Nikad previše za njene poljupce.

A graf istoka izgleda potpuno drugačije. Sve nekako raste. 😉