Kralj urbane džungle: Kad te vlastito tijelo izda

Kad te vlastito tijelo izda

Priznajem, ne idem baš u teretanu u posljednje vrijeme, a i trčanje mi se znatno prorijedilo. Svjestan sam da je “ne stignem zbog posla” stereotipno opravdanje. Također znam i onu uzrečicu “Sve se stigne kad se hoće” i čuo sam je (a vjerovatno i sam rekao) milion puta. Ali, svejedno ne stignem vježbati koliko sam to nekad radio, i posljedice se osjete.

Lako što mi se malo opustio stomak, to je, kao, muževno i seksi (kaže moja Gaga i poprilično je uvjerljiva, ili barem nastoji biti). Lako što mi košulje postaju nešto šire u području ramena i ruku, a uže u području stomaka – to sve dolazi s tridesetima, zar ne? Sa jednom se nuspojavom nedostatka treninga, ipak, nikako ne mogu pomiriti, a to je manjak izdržljivosti i kondicije.

Da, priznajem, znao sam se penjati u kancelariju na 5. sprat pješke samo da bih se mogao nasmiješiti ovima na portirnici bez tračka zadihanosti, odmahnuti rukom i prokomentarisati nešto u stilu “Ma, ne volim te gužve u liftu…”. Svi imamo malo te taštine u sebi. Sada ni ne pomišljam na tako nešto. Vozim se liftom svaki dan i, ako neko pita, to je zato što se žurim. Toliko sam uvjerljiv u tome da sam neko vrijeme uspješno sam sebe zavaravao.

Kako bih probao donekle popraviti dojam svog manjka rekreacije, odlučio sam prošli vikend Gagu odvesti na planinarenje. Znam da jedna lasta ne čini proljeće, pa tako ni jedan izlet ne vraća kondiciju, ali važno je pokazati dobru volju.

U početku sam se čak osjećao dobro, ponijelo me lijepo vrijeme i svjež zrak, cvrkut ptica i sve to. Uhvatila me neka neobična lakoća unatoč ogromnom ruksaku koji je Gaga natrpala slojevima rezervne odjeće, stotinama litara vode, kutijicama Tyrosura, grickalicama, kompasom i svim ostalim potrebnim i nepotrebnim stvarima. Čak me na trenutke upozoravala da se krećemo sporije jer nam se nigdje ne žuri, a ja sam grabio planinu ogromnim koracima s osjećajem kao da je mogu preskočiti u trenu, ako poželim. Sve do jednog trenutka…

Kao da me presjeklo, dah mi je odjednom postao toliko težak da sam se “jako muževno i spretno” zaljuljao i vjerovatno bih se srušio da se nisam uhvatio za obližnje drvo. Kao što mi muškarci inače “junački” podnosimo svoje zdravstvene probleme, pogotovo kad se ovako naglo pojave, uz napadaj kašlja uhvatio me i blagi napadaj panike, zajedno sa zapomaganjem za vodom, pomoći i za čime sve ne (neću pričati u detalje, malo me je ipak sram). Osim straha za vlastiti život (da, priznajem), kroz glavu mi je prolazio šok i nevjerica da sam toliko oslabio i više ne mogu izdržati ni malo planinarenja. Oko mene trčkaraju djeca, ljudi u godinama, a ja sjedim na rubu staze, crven u licu i zadihan, s djevojkom koja mi briše čelo i nalijeva vodu u grlo.

Poražavajuće misli gazile su mi samopouzdanje, sve dok Gaga nije progovorila rečenicu koja me potpuno prebacila:

“Pa ne razumijem, nikad prije te nisu mučile alergije, zar ne?”

U tom trenutku shvatio sam da sam potpuno zanemario nevjerovatan svrbež u grlu, nosu i očima. Srećom, među Gaginim potrepštinama našla se i Nisita mast koja mi je malo smirila situaciju s nosom. Uopće me nije dotakla spoznaja da odjednom patim od alergija, koliko sam osjetio olakšanje shvativši da ipak nisam pokleknuo zbog slabosti i nedostatka kondicije. Ima još nade za mene.

Naš izlet nije potrajao dugo i sljedeći se neće ponoviti dok ne prođe sezona mojih kobnih polena. Dotad ću se malo češće vraćati u sigurne, klimatizovane prostore teretane. Bez obzira na to što je moj napadaj slabosti očito bio lažni alarm, neću dopustiti da se jednog dana tako nešto zaista dogodi. Barem ne uskoro (u sljedećem desetljeću). I vraćam se na stepenice definitivno. Lift je za one s neudobnim cipelama i lošim opravdanjima.