Na marginama svijeta: Postoje li vilenjaci i Djed Mraz

-“Znaš, ja ne vjerujem u vilenjake Djeda Mraza, mislim da je to sve prevara.” – izgovorio je Veeti dok smo kroz prozor gledali čopor haskija kako se po čistom snijegu valjaju u igri.

Veeti, čistokrvni Laponac, pred očima mi izgovara izdajničku rečenicu bez da je trepnuo i ispija još jedan gutljaj tople čokolade kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

-“Kako to misliš, ne vjeruješ?” – upitao sam zgrožen. Nisam valjda došao bukvalno na kraj svijeta kako bi mi svi snovi propali u snijeg kao što sam juče i sam upao u njega.

-“Moja mama je prije 10 godina, prije nego što smo se posvetili uzgoju haskija, radila za Djeda u pošti. Vilenjaci svaki dan tamo dolaze po poštu.” – nastavio je Veeti, “Vidio sam Izabelu jednom kad sam bio s mamom na poslu.”

Izabela, rušiteljica snova

Bilo mi je 12 godina, kaže, kad je Izabela uzela pakete pisama, namignula mu i sjela na sanke kojima se odvezla u Djedovu kancelariju. Izabela je bila prva djevojka u koju se zaljubio. Izabela, koja se pravila da je Djedov vilenjak.

Znao bi je da je prepozna i u mrklom mraku, i iako je bila starija od njega kojih 7 godina, još uvijek svaku djevojku upoređuje s njom. Valjda se do sada baš zbog toga nije skrasio i sad smo u kući njegove mame, sa čokoladom koju nam je ona napravila, čekamo večeru koju će nam ona pripremiti.

Došao sam u Rovaniemi vidjeti Djeda i dati mu pismo, pa sam jednako neodrastao kao Veeti, i zato me je njegova Izabela potresla. Uštrcnuo sam dva puta Nisitu prije nego što sam obrisao nos i okrenuo se prema njemu odvažno razotkrivajući sutrašnji plan.

Idemo do Izabele, pa će je pitati direktno, kako nikad u životu nije, da li zaista postoje vilenjaci.

Ujutro smo se opremili kao prava ekspedicija i najljepšim sankama “osedlali” haskije.

Put do njene kuće frekventna je prometnica, imaš li sanke. Veeti ga je poznavao isto kao i njegovi psi. Ja sam umirao od straha sve dok nisam, na klimavim nogama, sišao u škripavi snijeg. Izabela je stajala na vratima kuće smješeći se i bio sam uvjeren da mi se na taj način ruga i da nije u pitanju pristojan osmjeh, kojim se raduje nenajavljenim gostima.

-“Bilo je i vrijeme da dođeš, Veeti.”- rekla mu je dok je prilazio kao prava muškarčina zanemarujući moje vječito proklizavanje i pokušaje da i ja ispadnem važan lik u priči.

Vilenjaci, Djed i djeca

Ušli smo u vilenjački dom gdje nas je već spremno čekao čaj obogaćen đumbirom. Pričali smo o putovanjima, o čarobnim mjestima kao da nismo na jednom od njih, pričali o djetinjstvu, o godišnjim dobima i igluima od stakla. Bilo mi je kristalno jasno zašto je Izabela toliko važna.

Sati su prolazili dok smo se smijali turistima poput mene i nekako je u trenu došlo vrijeme da se vratimo. Rekao sam kako moram danas stići Djedu dati pismo, a još moramo obići par mjesta. Isabelle je ispružila svoj dugi dlan i rekla:

-“Daj ga meni, ja ću mu ga proslijediti, ne brini.”

Pružio sam drhtavim rukama pismo, zahvalio, i okrenuo da ne videi moj glupi izraz lica.

“Pitaj je, pitaj je.”- mrmljao sam u zubima dok je Izabela grlila Veetia za rastanak.

Nije ju pitao.

Dok smo sjedali na sanke, Izabela je stajala na istom mjestu gdje nas je dočekala, držeći moje pismo u rukama. Iza nje provirilo je malo djetešce, sjajnog lica, dugog nosića i šiljastih ušiju. Zgrabivši pismo Izabeli iz ruku, okrenulo se prema nama, namignulo i nestalo odakle je i došlo.

Nas dvojica smo, kao dva djeteta, stajali tako na sankama, zabezeknuti i bez riječi. Ako se tad nismo obojica smrzli, -40 koji se očekuju ovih dana neće nam moći ništa. Veetijeva uzdignuta ruka samo je pala od šoka i psi su nas, uz taj slučajni signal, povukli na put.

Izabela možda nije vilenjak, i vilenjacima je, baš kao i Djedu, potrebna pomoć. Izgleda da nam je svima, s vremena na vrijeme, potrebna nečija pomoć.

Za praznike se vraćam kući, pomoći ću mami da savija sarmu.

Kome ćete vi pomoći za vrijeme praznika?