Od Kine do Rusije punim plućima

Kad pronađeš raj na zemlji, logična je stvar da ne želiš da ga napustiš, zar ne? Ako ste pročitali moj prošli blog, već znate da sam pronašao ono što je za mene raj na zemlji. Ako nije to, onda ne znam šta je. Ali ipak sam odlučio da ga napustim. Zašto, pitate se? Prvo, logika me nikad nije previše zanimala. Drugo – raj je predivan, ali život je putovanje. A ja, prije svega, želim da živim, i to punim plućima.

Život na točkovima

Život se za mene nastavlja na željeznici Peking – Moskva. Ispred mene – preko 7000 km, 2 kontinenta i 5 vremenskih zona. Ne znam tačno koliko dana, jer ću se na nekim mjestima sigurno koji dan zaustaviti. Bajkalsko jezero definitivno je na listi.

Nisam uzeo privatni kupe, jer to ne bi bilo potpuno iskustvo. Pravo putovanje Transmongolskom željeznicom podrazumijeva život na par kvadrata sa potpunim strancima, noćne razgovore, dijeljenje životnih priča, dijeljenje užine i pastila za grlo, kartanje, spavanje na sopstvenoj torbi (opreza radi) sa tuđim hrkanjem u pozadini, zvukom željeznice i čudesnim krajolicima koji se izmjenjuju u prozorskim okvirima.

salveo-blog-na-marginama-sveta-10-2018-2

Prvog dana i noći sve je izgledalo tačno tako. Za cimere sam dobio ćutljivog Mongola Erdena, nimalo ćutljivu, ali vrlo simpatičnu Ruskinju Iru i Jaspera, njenog dečka Nizozemca, još jednog “padobranca” Europljanina poput mene. Odmah sam osjetio dobru vibraciju i bio čvrsto uvjeren da će se ista produžiti na svih X dana do kraja putovanja. Međutim, već sljedećeg jutra, i to u samo svanuće, sve se za mene preokrenulo…

Neprijatelj dolazi iznutra

Zajedno sa ružičastim zrakama sunca, probudilo me oštro probadanje u grudima. Ne, niko mi nije zario nož niti ništa slično, moji saputnici su čvrsto spavali (barem do tog trenutka) – ali, uhvatio me nevjerovatno jak i nezaustavljiv kašalj. Nakon nekoliko minuta šoka, gušenja i pokušaja smirivanja kašlja, ipak sam odlučio da ne pretvorim svoje usnule saputnike u sapatnike, te sam napustio kupe. Sjedio sam u polumračnom restoranu voza, sa čovjekom za kog nisam bio siguran da li je putnik ili zaposleni, a koji je čvrsto spavao sa glavom na stolu i od mog kašljanja se nije ni mrdnuo. Pokušavao sam da smirim pluća svom svojom koncentracijom, dubokim disanjem kroz nos, maštanjem o Bajkalskom jezeru, ali ništa, čak ni meditativne tehnike koje sam učio u Kini, nisu bile ni od kakve koristi. Pomirio sam se sa tim da ću jednostavno kašljati dok mi ne ponestane sve snage i dok se ne onesvjestim.

Svašta sam u životu proživio, ali tako jak kašalj nikad. Ne znam mu uzrok, a ni kako da mu stanem na kraj. Napao me potpuno nespremnog. Nastavi li se ovo, razmišljao sam, umjesto u mongolske i sibirske krajolike, do kraja putovanja gledaću u bijele, ljekarske mantile. Već sam bio otprilike u istoj poziciji kao i moj saputnik par stolova dalje (još se nije pomjerio), kad sam začuo korake iz hodnika.

salveo-blog-na-marginama-sveta-10-2018-3

Spas u pravi čas

Nisam imao snage da dignem glavu dok nisam osjetio da je neko sjeo pored mene. Bila je to neka starija, sijeda gospođa sa intenzivnim parfemom i krupnim, ledeno-plavim, ali izrazito toplim očima. Po izgledu i naglasku kojim me pitala “Do you speak English?” rekao bih da je slovenskog porijekla, možda Ruskinja, Ukrajinka ili Poljakinja.

Iz mene je izašlo, koliko mi je kašalj dozvoljavao, nešto što je ličilo na “Yes”, mada nisam siguran kako je to zvučalo. “Take this.” (u prijevodu – da uzmem), rekla mi je i pružila pakovanje Prospan  akut šumećih tableta. Za mene, u tom trenutku, osjećaj je bio kao da mi je neko dao najdragocjenije dragulje ovog svijeta. Uzalud sva bogatstva, ako ne mogu da dođem do daha do kraja putovanja. A ove šumeće tablete za kašalj, rastopljene u čaši vode bile su moj spas.

Dok sam dolazio sebi, odjednom sam shvatio da gospođa više ne sjedi pored mene, a nisam čuo korake u hodniku. Nisam ni stigao da je pitam odakle je, ni pošteno da joj se zahvalim za lijek. Nisam je više nijednom vidio do kraja putovanja, a zahvaljujući njoj, ostatak putovanja prošao je u puno boljem tonu i za mene, i za moje disajne puteve i za moje saputnike. Idemo sad punim plućima do Rusije!